I nakon tri dana razmišljanja teško je sazdati recenzijske rečenice koje bi vam na minutu-dvije dočarale atmosferu našeg Nultog festivala “We’re desperate”, najmanjeg punk-rock festivala na svijetu, održanog prošle subote. To je teško zato što bi te rečenice duboko zašle u metafiziku punka i ideologiju o životu u anarhizmu i bezvlađu – i post bi bio dug do samoga kraja interneta. Za početak, ono najbitnije – bendovi su ubili i svi su izgorjeli do temelja na stageu, a onda su time i publiku razmazali po okolnim zidovima kluba. Nije se razbila nijedna boca, to je činjenica koja će ostati zapamćena jer se vjerojatno nikad nije dogodila u povijesti nekog punk-festivala. Posebno nas se dojmilo to što se tu našlo i dosta jazz-publike i glazbenika, naravno i metalaca, kao i ostalih glazbenih znatiželjnika, ali i starije publike, koji su podržali cijelu stvar i pomogli podići energije do usijanja, pa smo se stoga svi dobro i zabavili. Panker večeri svakako je naš priznati jazz-gitarist Pavle Jovanović, koji je ovom zgodom imao gotovo svoju nabolju epizodu, a u pogo-ples uletio je kao budala u kredit. Mi mu ovom prilikom poručujemo: svaka ti čast, sutra te čekamo na šanku u pola deset, da popijemo piće!
Oni koji su i pokleknuli pod čarima alkohola, izgubili ključeve i spavali u garaži, uglavnom su to učinili uz našu kolegicu Anju, koja je tog popodneva osvojila srebrnu medalju i pehar na odbojkaškom turniru, a navečer je organizirala turnir “Rakija v peharčeku”. Koliko smo uspjeli izbrojiti, bilo je šest natjecatelja, i svi su pobijedili. Pa vi recite da punk i sport ne idu zajedno!
Kolege konobari izvještavaju da je bio jedan panker koji je svima plaćao piće kao blesav. To je svakako vrijedno spomenuti, barem kao kuriozitet. Kako su se sve te energije pomiješale a dobra mjuza vodila nas je sve dalje i dalje u osjećaju da nam je dobro, tako je sve na kraju eruptiralo u dojam da je ovo ustvari bilo super, deset puta bolje nego što smo se usudili i poželjeti, jer tako je teško danas napuniti i najmanji klub s bilo kakvom temom, a kamoli da se izazovu i neke energije, one koje pridonose cijelom doživljaju kulturnoga događaja. Ostatak večeri slušali smo super mjuzu, razgovarali smo o punku, bendovima i glazbi općenito, malo i o stripu, fanzinima, organizaciji – ustvari baš onako kako bi trebalo i biti na jednom festivalu.
No tu nije kraj, glavni organizator ovoga festivala, prijatelj i panker ostavio je svoje bas-pojačalo na korištenje svima, dok se mi ne snađemo, jer naše je crklo, a popravak košta kao golf četvorka! Ostali smo bez teksta, jedino možemo reći da mu zahvaljujemo od srca. Pravi je frajer, jedan od dobrih duhova punka, pa jedva čekamo najavu službenog Prvog festivala “We’re desperate”. Ipak, iznenađenje nas je čekalo i sutradan – dođemo na posao, a u skladištu nas čeka bubanj, donacija nekog od “tih” pankera! Vidio čovjek da se mučimo s opremom i odigrao tako da smo opet ostali bez riječi. Znamo sva imena, ali ne moramo ih napisati, jer smatramo da su ovo ljudski i energetski potezi koji puno više vrijede ako na njima ne stoji ime i prezime. Svaka vam obojici čast, što drugo reći…
Je li punk pokret totalnoga košmara, gdje sve leti na sve strane, nit’ vlasti nit’ zakona, hodaš okolo bez posla i doma, bez plaće, al’ te baš briga jer slušaš mjuzu ili je pak posrijedi Pankersko udruženje narkomana, kako veli moj stari, koji je jedan dan ’86. godine nakon posla uletio u kuću i kazao: “Znamo mi u Končaru šta ti znači to punk!”? Ili je punk ovo što se nama dogodilo te večeri, a to je Potpuno uvjerljivo negiranje klasike, klasike života koji trenutačno živimo, barem na tri sata? Ostaje da porazmislimo, no ono što je jasno kao amen na kraju molitve jest da je punk živ, da i dalje ima svoj jasan glazbeni i ideološki identitet, koji se može prepoznati opet kroz te male ljude, entuzijaste, glazbenike, bendove i pankere iz garaža, ljubitelje kulture u svim oblicima i slobode, koju ne dotiče ovaj vanjski svijet. Možda je čak i pravo vrijeme za njega, treba mu još samo publika – a publika ste bili vi i napunili cijeli klub i omogućili sve navedeno… Tako da smo zatvorili krug. Hvala vam svima. Hvala još jednom i svim članovima bendova, stvarno ste svi sjajni, skromni ljudi s kojima nam je bilo čast, zadovoljstvo, a i privilegij odraditi ovaj festivalčić!
Zoran Drlić