Kada se povede diskusija o kulturi, obično se kao drugi pol dihotomije podrazumijeva priroda iako kultura etimološki proistječe iz prirode – preciznije iz poljodjelstva kao održavanja prirodnog rasta, pri čemu valja imati na umu jednako segment prerade kao i segment rasta, progresa, napretka… Jednu od najsustavnijih sinteza etimoloških mijena u značenju pojma napisao je Terry Eagleton, čija je knjiga Ideja kulture (2002.) dostupna i na hrvatskom jeziku. Latinski korijen riječi kultura jest colere, što može značiti sve u rasponu od uzgajanja i stanovanja do obožavanja i njegovanja, a derivacije colonus za “stanovanje” dovele su do modernog pojma “kolonijalizam”, kao što su preko cultusa dovele do (religijskog) pojma “kult”. Nizu latinskih riječi culte, cultor, cultrix, cultus, cultura u osnovi je glagol colo, colui, cultum – težati (zemlju), obrađivati, njegovati, gajiti, a u Šuleka ima značenje od obrađivanja tla do obrazovanja. Očito je da je segment učenja prenesen iz grčkog pojma paideia – proces oblikovanja ljudske osobnosti učenjem, čemu je odgovarao Ciceronov termin humanitas. Prema Enciklopediji Leksikografskog zavoda, kultura je ukupnost materijalnih i duhovnih vrijednosti koje je stvorio čovjek u svojoj društveno-historijskoj praksi radi svladavanja prirodnih sila, razvoja proizvodnje i rješavanja društvenih zadaća. Kulturu dakle čine dva međusobno povezana područja: materijalna kultura (sredstva za proizvodnju i ostale materijalne tvorevine) i duhovna kultura (ukupnost rezultata znanosti, umjetnosti i filozofije, morala i običaja).
Kulture se tradicionalno zamišljaju kao sveobuhvatni i čvrsti duhovni okviri koji svojim pripadnicima uvjetuju i određuju pogled na svijet i na druge kulture. One su predstavljene kao socijalne formacije s jedinstvenim strukturama i specifičnim vjerovanjima. Određene su ponajprije načinom na koji različite zajednice zauzimaju određeni teritorij i obrascima unutarnje komunikacije njihovih članova u svakodnevnom životu. Konstitutivnim elementima kulture uobičajeno se smatraju društvene forme kao što su jezik, mitovi, tradicija, obredi, običaji, kao i samorazumijevanje neke zajednice. Pripadnici neke kulture ne vide svoju dužnost samo u očuvanju njezinih specifičnih praksi i simbola nego osjećaju i međusobnu vezu i solidarnost. Proučavanje pak kulture zahtijeva interdisciplinarnost i podrazumijeva poznavanje ne samo antropologije i etnologije nego i lingvistike, semiotike, etike, estetike, književne teorije, povijesti, religije, prava… U zapadnoj civilizaciji teško da postoji kompleksniji fenomen od onoga koji nazivamo kulturom, što je logična posljedica postmodernističkog pristupa “sve ulazi”. Tako se pojam visoka kultura odnosi na tzv. elitnu kulturu, pod čime se misli na umjetnička djela visoke estetske realizacije (Dante, Mozart, Krleža) koja zahtijevaju i višu recepcijsku naobrazbu; pučka kultura bila bi kultura običnoga puka u predindustrijskom društvu; masovna kultura, za razliku od pučke, novijega je datuma i dijete je masovnih medija te je obični puk samo potrošač, ali ne i proizvođač te kulture; popularna kultura nije sinonim za masovnu kulturu zato što popularna kultura uključuje svaki kulturni proizvod, s tom razlikom od masovne što u vrijednosnom smislu nije nužno negativno konotirana, kako to postmoderna i zagovara. Supkultura pak sociologijski je definirana kao razlika manje skupine koja ima nešto zajedničko (životni stil, glazbeni ukus, način provođenja slobodnog vremena) u odnosu na drugu takvu skupinu (“klape”, etničke skupine), i gotovo je nužno osporavateljski orijentirana prema etabliranoj kulturi, dočim je kontrakultura korjenito udaljavanje od glavnih tokova društva prisutno u različitim marginalnim skupinama i studentskim pokretima, koji se legitimiraju pobunama. Svojstvena je onda mladima i njihovu otporu svemu, i najbliža je pojmu supkulture.
Ako na jednoj strani imamo, uvjetno rečeno, vrste kulture, na drugoj se nalazi njihov sadržaj, što nam opet komplicira promišljanje. Jedna definicija kulture, Williamsova (iz knjigâ Culture and Society i Keywords: A Vocabulary of Culture and Society), podrazumijeva primjerice četiri značenja – pojedinačnu duhovnost, stanje intelektualnog napretka društva, umjetnost te cjelinu načina života. Samo posljednja kategorija, da ne ulazimo u prethodne tri, pokriva polja od frizure (ne samo na modnim pistama nego i kao pojedinim razdobljima svojstvena životnog stila) do pijenja kave (koja je Talijanima recimo obred, ritual koji ima svoje značenje, ali pritom je i estetski kriterij udobna života). Raspršenost definiranja i proizvoljnost kriterija prisiljavaju nas da kulturom nazovemo praktički sve aspekte nekog društva, od onih koji su sami po sebi razumljivi (npr. umjetnost) do onih dvojbenih. Želimo li biti sigurni da ne griješimo, kulturom ćemo općenito nazvati skup vrijednosti, običaja, vjerovanja i praksi koje čine život određene skupine odnosno shvatit ćemo je kao složenu cjelinu koja obuhvaća znanje, vjerovanje, umjetnost, moral, pravo, običaje, navade i druge sposobnosti koje je čovjek stekao kao član društva. Bolje od toga ne možemo premda se time iz modernog doba vraćamo na osnove, na Edwarda Burnetta Tylora i prve znanstvene opise (Primitivna kultura, 1871.). Paradoksalno, zar ne?
Tihomir Mršić